Šta znači doprinos rada
Šta se u studentskom radu računa kao doprinos, pet oblika koji su stvarno dostupni, kako se piše ta rečenica i gde je granica preterivanja.
Kratak odgovor
Doprinos studentskog rada nije novo otkriće nego nešto što posle rada postoji, a pre njega nije: sređena građa, primena postojećeg postupka na nov slučaj, poređenje koje niko nije napravio ili nalaz sa terena. Piše se konkretno i bez pojačivača.
U uputstvu piše da rad treba da ima doprinos. U tvojoj glavi ta reč znači otkriće, a ti znaš da nisi ništa otkrio. Iz tog raskoraka nastaju dve podjednako loše rečenice: ona koja obećava previše i ona koje nema.
Doprinos u studentskom radu ne znači nov nalaz u nauci. Znači nešto uže i mnogo dostižnije: da posle tvog rada postoji nešto što pre njega nije postojalo — makar to bilo samo sređeno, upoređeno ili provereno na jednom mestu.
Ovaj tekst je o tome kako se to prepoznaje u sopstvenom radu i kako se napiše rečenicom koju možeš da braniš.
Šta doprinos jeste, a šta nije
Najlakše se odredi preko razlike od cilja. Cilj je ono što si nameravao da uradiš. Doprinos je ono što od toga ostaje drugima kad rad pročitaju.
Iz toga sledi test od jedne rečenice: ako neko sutra radi na istoj temi, šta u tvom radu može da iskoristi?
Ako je odgovor „ništa, ali mi je bilo korisno da naučim”, to nije doprinos nego tvoja korist od rada — legitimna, ali se ne piše u rad.
Ako je odgovor „spisak koji je do sada bio rasut po deset izvora”, to jeste doprinos, koliko god skromno zvučalo.
Tri stvari koje se često upisuju kao doprinos, a nisu:
- Trud. Koliko si izvora pročitao i koliko dugo si pisao ne ulazi u rad.
- Sam odabir teme. To što o temi kod nas ima malo radova ne znači da si joj doprineo time što si je uzeo.
- Ponavljanje tuđeg zaključka. Ako tvoj zaključak kaže isto što i literatura iz koje je izveden, tu nema ničeg novog — a rad i dalje može biti dobar.
Pet oblika koji su studentu stvarno dostupni
| Oblik | Kako nastaje | Kako zvuči u rečenici |
|---|---|---|
| Sređena građa | razbacani podaci na jednom mestu, po jednoj podeli | „rad na jednom mestu sistematizuje…” |
| Primena na nov slučaj | poznat postupak, neispitan predmet | „postupak je primenjen na…” |
| Poređenje | dve pojave, dva perioda, dva pristupa, nikad upoređena | „rad poredi… po tri kriterijuma” |
| Nalaz sa terena | sopstveno prikupljanje, ma koliko malo | „na uzorku od… dobijeni su podaci o…” |
| Praktičan proizvod | predlog, uputstvo, model, obrazac | „na osnovu nalaza predložen je…” |
Najčešći stvarni doprinos studentskog rada je prvi red u ovoj tabeli, i on se najčešće potceni. Ako si prošao kroz dvadeset izvora i napravio pregled po kom se neko drugi može orijentisati, to je upotrebljiv rezultat.
Drugi red je gotovo uvek dostupan i gotovo uvek se previdi. Postupak koji je opisan u literaturi, primenjen na tvoju školu, tvoj grad, tvoju granu — to je nov slučaj i to je doprinos, iako u postupku nema ničeg novog.
Kako se piše ta rečenica
Rečenica doprinosa ima tri dela i svi su konkretni.
Šta je urađeno. Radnja, ne namera. Ne „pokušano je da se sagleda” nego „upoređena su tri pristupa”.
Na čemu. Predmet sa granicama. Koji slučaj, koji period, koji uzorak.
Šta iz toga sledi. Čemu to služi ili kome.
Sastavljeno, to izgleda kao jedna rečenica od dvadesetak reči. Ako ti treba pasus, doprinos nije dovoljno određen.
Gde ta rečenica stoji u odnosu na cilj i kako se cilj piše da se ta dva ne preklapaju, razloženo je u tekstu o rečenici cilja rada.
Kad doprinos ne umeš da nađeš
Ako ti se čini da u radu nema ničeg tvog, najčešće nije tačno — samo tražiš na pogrešnom mestu. Doprinos se ne nalazi u zaključku nego u onome što si radio.
Tri pitanja ga izvuku za deset minuta.
Šta si morao da napraviš sam, jer nigde nije postojalo? Tabela, podela, spisak, obrazac, prevod termina, uporedni pregled. To što ti je delovalo kao usputni posao često je jedino novo u radu.
Gde si morao da odlučiš? Svaka odluka koju literatura nije rešila umesto tebe — kako si ograničio predmet, po čemu si razvrstao građu, šta si uzeo kao kriterijum — nosi tvoj udeo.
Šta te je iznenadilo? Mesto na kom se tvoj nalaz razlikovao od očekivanog gotovo je uvek mesto na kom rad ima šta da kaže.
Gde je granica preterivanja
Preterivanje se skoro uvek prepozna po tri obrasca, i sva tri se lako sklone.
Pojačivači. „Prvi put u našoj sredini”, „sveobuhvatna analiza”, „značajno unapređuje razumevanje”. Te reči ne dodaju ništa osim tvrdnje koju ne možeš da potkrepiš. Ako zaista jesi prvi, to se pokazuje pregledom literature, a ne pridevom.
Uopštavanje preko uzorka. Rad rađen na jednoj školi ne govori o obrazovnom sistemu. Rečenica koja to tvrdi je prva na koju će komisija pitati.
Preuzimanje tuđe zasluge. „Utvrđeno je da…” za nešto što je utvrdila literatura, a ti si samo preneo.
Parovi koji pokazuju razliku:
- Slabo: „Rad daje značajan doprinos razumevanju motivacije učenika.”
- Jako: „Rad poredi motivaciju učenika dva smera u jednoj školi i pokazuje da se razlika javlja samo u jednom od tri merena aspekta.”
- Slabo: „Sveobuhvatno je analizirana literatura o temi.”
- Jako: „Pregled obuhvata dvadeset dva rada objavljena posle 2015. i razvrstava ih po tri pristupa.”
Druga rečenica u oba para je uža, a zvuči jače. To nije slučajnost: konkretan doprinos uvek deluje ozbiljnije od opšteg, jer se vidi da iza njega stoji urađen posao.
Kad rad nema istraživanje
Teorijski rad i pregled literature imaju doprinos, samo drugačiji. Nije nalaz nego red.
Pregled koji razvrstava literaturu po pristupima, pokazuje gde se autori ne slažu i imenuje pitanje koje niko nije obradio — to je doprinos i to je korisno svakome ko posle tebe uđe u istu temu.
Rečenica se tada gradi oko onoga što je pregled pokazao, a ne oko toga koliko je radova pročitano. Šta se u takvom radu uopšte očekuje i kako se on razlikuje od rada sa sopstvenim podacima, razloženo je u tekstu o radu bez istraživanja.
Poseban slučaj je rad u kom je nalaz izostao — merenje nije pokazalo razliku, hipoteza nije potvrđena. To nije nedostatak doprinosa. Podatak da veza nije nađena na tvom uzorku je nalaz, i piše se kao nalaz, bez izvinjavanja.
Šta se o tome pita na odbrani
Pitanje dolazi u dva oblika i oba su predvidljiva.
Prvi: šta je ovde vaše? Odgovor je rečenica doprinosa, izgovorena bez ukrasa. Ako je u radu napisana konkretno, odgovor je već napisan.
Drugi: šta bi neko drugi mogao da uradi sa ovim? Odgovor se priprema unapred i obično glasi kao jedna rečenica o tome šta bi bio sledeći korak — veći uzorak, drugi period, druga ustanova.
Uz oba pitanja korisno je imati spremnu i rečenicu o ograničenjima. Ona ne slabi doprinos nego ga čini uverljivijim: rad koji sam kaže dokle njegov nalaz važi teže se obara nego rad koji tvrdi previše.
Poslednja provera pre predaje je najkraća u celom tekstu. Pročitaj svoju rečenicu doprinosa i pitaj se možeš li da pokažeš prstom gde u radu to stoji. Ako možeš, rečenica je dobra. Ako ne možeš, ona opisuje rad koji si nameravao da napišeš, a ne onaj koji predaješ — a šta znači stvarno obraditi temu, razloženo je u tekstu šta znači obradi temu.